USKOK
Povijest Uskoka
Cesare Bornazzini i Aniello Zamboni

29. SVIBNJA 1453.

TURCI OSVAJAJU KOSTANTINOPOLI,
GRAD KOJI JE 395. OSNOVAO KOSTANTIN.

PAD ISTOČNOG RIMA OPLAKUJU
GRCI KOJI GUBE VLASTITU DOMOVINU,

EUROPSKI TRGOVCI ČIJA JE TRGOVINA
UGROŽENA NADIRANJEM TURAKA

KOJI SU POSLJEDNJOM OPSADOM
POMPOZNO TRIJUMFIRALI
PRIPREMAJUĆI SE
ZA OSVAJANJE ZAPADA

NADAHNUTI ŽELJOM DA
NA LATINSKI KRŠĆANSKI KRIŽ
POSTAVE POLUMJESEC PROROKA
I DA UČINE OSMANSKO CARSTVO
NASLJEDNIKOM SJAJNOG BIZANTA.

Prve vijesti o Klisu
sežu u deseto stoljeće
kada se spominje
avaro-slavensko zauzeće
rimske utvrde Kleisa.
To je utvrda podignuta
na brdu usred udoline
koja povezuje Split s njegovim zaleđem. 

Početkom 16. stoljeća,
u vrijeme turskih upada
na hrvatske teritorije,
utvrda ima ključnu ulogu obrane.
Kapetan i knez utvrde je Petar Kružić
koji sa svojim vojnicima – uskocima
pruža otpor napadima
i opsadama više od dvadeset godina.

To je duga borba protiv Osmanskog Carstva
koje metodično osvaja europske teritorije.
Povijest u kojoj se,
bar u početku,
pored epizoda okrutnog nasilja
provlači vjera i domoljublje stotinjak ljudi.

Usprkos herojskom otporu,
1537 godine Kruzic pogine,
Klis je osvojen
a veliki broj prezivljelih stanovnika
bjezi ili bude protjeran

Oni su kršćani,
pripadnici raznih balkanskih naroda:
bošnjaci, bugari, hrvati, vlasi, srbi,
makedonci, crnogorci, albanci, rumunji
i mađari koji su prebjegli
pred nadirućom turskom silom:
naziv Uskok, od hrvatskog izraza prebjeg,
poprimio je godinama druga značenja:
oni koji upadaju, otimaju...

Ova je povijest obavijena legendama,
s nedvojbeno puno duha
kojeg opisuju Minucio Minuci,
diplomata Svete Stolice
i zadarski biskup na razmeđu 16. i 17. stoljeća,
te Paolo Sarpi,
čovjek studija i doktrine,
hrabri branitelj Venecije.

Uskoci se pojavljuju u Senju,
gradu hrvatskog primorja,
pod habsburškom upravom.
Senj je također utvrda,
čijem stvaranju doprinose
priroda i ljudski rad.

S kopna Senj je zaštićen
neprohodnim planinama i šumama,
čvrstim zidinama
koje obeshrabljuju napadače
i izvidničke kule kojima nitko ne promiče.

Jedna od njih, tzv. Lavlja vrata,
nose ime pale Lava X; posveta su Crkvi,
koja je u svojim pozivima
da se zaustave osmanska prodiranja,
držala uskoke posljednjim
vrijednim braniteljima kršćanstva,
nazivajući ih čak „uskrslim Makabejcima".

S morske strane,
Senj štiti bura koja se diže,
iznenada i strahovito,
čak i ljeti, tresući uski kanal
i čineći ga nemogućim za plovidbu.

Priča se da su uskoci
imali posebnu moć nad burom,
te da su zapravo njome gospodarili
prema svojoj volji:
bilo je dovoljno upaliti veliku vatru
u nekoj od pećina susjednih planina.

Kako bi osnažio obranu,
kapetan Ivan Lenković 1558.
podiže utvrdu Nehaj na vrhu brda
koja kao svjedočanstvo tog vremena
predstavlja simbol obrane grada
i borbe za slobodu.

Pored sjećanja na najbogatije
i najmoćnije obitelji i vojvode,
divimo se ljepoti i eleganciji
kao i živosti kostima,
osobito žena „navikle na udobnost"
i život u obilju,
„noseći grimiz i svilu bez da predu niti pletu",
običavajući čak poticati muževe
da izađu iz kuća i odu u lov
na kakav bogat plijen,
prigovarajući im ako su besposličarili
ili još gore,
ako nisu pomagali u kućanskim poslovima.

Oružja ne nedostaje;
primjećujemo ga svugdje
čak i na plemićkim insigniama,
govoreći nam da je rat za uskoke
bio glavno zanimanje;
čini se da se nasilje može pročitati
čak i s njihova lica
pretočenih u mramor i kamen.

To je lagano oružje:
bodeži, sjekire, noževi, mali arkebuzi.
Nisu doista mogli nositi oklop
ili bombarde na brzim i spretnim fustama
ili malim bracerama
gdje je bilo potrebno brzo skakati
od vesla na oružje i obrnuto.

Dosita nemirni ljudi,
koja su pokazivali hrabrost,
nadahnuti neugasivom mržnjom
u borbi protiv Turaka,
a kad je bilo potrebno
i protiv Venecije
koja je bila kriva
što je prema vlastitim potrebama
usmjeravala prijateljstvo
i neprijateljstvo prema Turcima.

Na strani Venecije,
ukrcani na habsburške galije,
uskoci su pokazali svoju odanost
u bitki kod Lepanta 7. listopada 1571.
presudnoj za pobjedu zapada,
ujedinjenog u Svetu ligu,
protiv Osmanskog Carstva,
prikazana u alegorijama Paola Veronesea,
zaštićena Djevicom
kojoj se zagovarao
glavni pomorski zapovjednik
i budući dužd Sebastiano Venier.

Oslonac kršćanskom trijumfu
predstavljala je flota od 209 galija,
30 nava, 6 galijica, 13000 mornara,
40000 veslača i 28000 vojnika.
Snaga napada ležala je u galijama
kojima je zapovjedao Francesco Duodo.
One su bile stvarni vojni brodovi ante litteram:
imale su prodornu provu od željeza,
visoke rubove, osnažene topovnjačama
koje su mogle izazvati snažnu paljbu.

Kao i drugi brodovi,
izgrađene su u velikom brodogradilištu
mletačkog arsenala
gdje su građeni brodovi
koji su Veneciji omogućavali
gospodarenje morem
i na kojima je radila
cijela skupina projektanata,
majstora i kvalificiranih radnika:
svi obučeni nedvojbenim iskustvom,
prenošenim generacijama i ljubomorno njegovanim.

Tu je premoć na moru Venecija čuvala
s najvećom pažnjom
demonstrirajući je velikim brodom,
duždevom navom ukrašenom vijencima,
zlatom i slikarijama.

Iz arsenala su izlazile i fuste
koje su mogle nositi i do 36 veslača.

Znatno različite bijahu skromne uskočke fuste:
6, 12 ili 18 veslača sa svake strane;
bijahu tanke, lagane, lijepe i brze;
činile su se neprimjetne u usporedbi s navama...

O tome nam govori Giovanni Bembo,
budući dužd,
kad je kao zapovjednik jedne flote galija
služeći na Jadranu upao u okruženje
velikog broja uskočkih barki kod Rogoznice.

Selo Rogoznica u blizini Šibenika,
u prekrasnoj uvali Soline,
zaštićeno od svih vjetrova
nastanjivali su Morlaci / Vlasi
koji su običavali prodavati plijen
i robove zarobljene u napadima na moru.

Zbog nemogućnosti
da se ovamo uplovi
uslijed plitkog dna,
galije su započele s opsadom
dok su s kopna Turci,
koje su Mlečani obavijestili,
napadali uskoke
koji su nastojali pobjeći tim putem.

Uskocima su zatvorene sve odstupnice...

... noću je osnažio vjetar
prerastavši u snažno široko,
s velikim valovima
kojima su galije slabo odolijevale,
neimajući snage da se pomaknu
zbog straha od udara jedna u drugu,
Uskoci, punim jedrima,
kao ojađeno ljudstvo,
zađoše među ovu veliku armadu,
među zvukovima valova
čuo se jauk mornara
u mraku jedne tamne noći...

Tek ujutro Bembo
je mogao krenuti u potjeru za njima,
ali uzalud: prodoran i snažan vjetar
otpuhao ih je sve do njihovih kuća
u munjevitoj jurnjavi
uzduž velebitskog kanala.

More dugačko i podmuklo,
velebitski kanal, bez uvala i skloništa,
usporedno s velebitskim lancem
koji dominira kvarnerskim arhipelagom.

Izbjegavan od većine brodova,
koji su ovuda prolazili
sigurni u bilo koje vrijeme
i za bilo kojeg vjetra,
čak i za bure za čije su se sinove izdavali.

Pritisnuti i protjerani,
primorani su povući se na kopno,
potopili su barke u blizini rive,
razjareni i snažni uspeli su se na opore
i kamenite škoje kao koze,
nalazeći utočište u gustom raslinju na obali,
a nije bilo nikoga
tko bi ih zadržao ili povukao natrag.

Mogli su računati
na gustu mrežu suradnika
koji su ih upozoravali na neprijateljske brodove
ili na one trgovačke,
s ljudima koji su se mogli prodati u roblje
ili nekom manje važnom robom.
Smjelo su zauzeli utvrdu sv. Mihovil
na otoku Ugljanu ispred Zadra.

Nakon Lepanta,
Venecija odvojeno potpisuje mir s Turcima,
a Uskoci nakon toga ne rade razliku
između mletačkih i osmanskih brodova.

U Veneciji bijahu mnogi
koji su smatrali da Uskoci ne zaslužuju
naziv nedvojbenih zaštitnika kršćanstva.
Ne može se negirati,
bili su okrutni pljačkaši,
prinuđeni životom na negostoljubivoj zemlji,
u ratu su pronalazili izvor bogaćenja,
ali su isto tako bili
instrument habsburške politike
koja ih je unajmljivala
kako bi oponirala mletačkoj dominaciji Jadranom.
Pod pritiskom mletačke diplomacije,
u Senj je poslan komesar Josip Rabatta
kako bi uspostavio red i pravdu
u ovom leglu bez zakona i reda.

Prema Minucijevoj Historiji,
bio je čovjek iskren i pravedan...

... gospoda mlečani
bili su zadovoljni njegovom uglađenošću,
te su mu htjeli ponuditi
jednu veliku ogrlicu
u vrijednosti od pet ili šest tisuća dukata,

koju je međutim on odbio
bez da prethodno ne obavijesti
o tome svog gospodara...
osim toga u Veneciji se gradila jedna barka
za užitak i plovidbu
koja je bila namijenjena istom Rabatti...

Rabata je na galiju
i na smrt osudio uskočke zapovjednike,
uhitio one nižeg ranga.
Kako bi pokazao svoju odlučnost,
ukrasio je jezivim trofejima uskočkih glava
zidine Senjskog kaštela.

Učinivši tako ponizio je cijelu komunu,
religiozni zanos, mistično nasilje,
individualnu hrabrost, poštovanje
i čast cijelih obitelji
koje su se pozivale na brojne svoje poginule
kao i na sakupljena bogatstva.

Fatalna je bila greška uhićenja Juriše Sučića,
zadnjeg i pravog uskočkog zapovjednika.

Uvjereni da će biti osuđen na smrt,
uskoci, potpomognuti cijelim narodom,
zaposjeli su kaštel i svladali bilo kakav otpor,
dohvatili se Rabatte, ubiše ga,
odrezaše mu glavu
i postaviše ju na glavni gradski trg.

U diplomatskim pregovorima s Bečom,
otvorenim i onim tajnim protiv uskoka,
Venecija je ujedinila
i intenzivirala vlastite snage
na vojnom polju
kako bi osigurala svoj promet Jadranom
i svoje podanike u prekomorskim zemljama.

U tom su smislu izgrađene utvrde,
opkopi i stražarnice na strateškim mjestima.

Voz na otoku Krku jedno je od utvrda
koja je najbliža točki
na kojoj je u davna vremena
bio most koji je povezivao otok s kopnom.

Sjeverno od Zadra,
obala se produžava u poluotok
kojeg morski kanal odvaja od otoka Paga.
Ovuda su obično prolazili uskočki bordovi
na izlazu iz velebitskog kanala
i ovdje je također na mjestu
koje se zove Ljubač
podignuta snažna utvrda.

Mjesto se i danas čini nemirnim i usamljenim.
Može se zamisliti
kako je bilo mletačkom ganizonu
koji je ovdje boravio prije petstotinjak godina.

Jedno drugo mjesto
koje je također bilo utvrđeno
je Sv. Petar (na Iloviku),
mjesto gdje su brodovi
iz i prema Veneciji običavali zastati,
obično zbog lošeg vremena.

I ovdje, osobito za olujnih noći,
uskoci pristižu iz obližnjeg Senja
koji je udaljen svega 30 milja.
Dalmatinski providur Pasqualigo,
kako bi brodovima
osigurao mogućnost da ovdje pristaju,
postavlja jedan garnizon
mletačkih vojnika u jednu crkvu,
a nakon toga gradi utvrdu
koja je dobro nadgledala uvalu.

Uskočki napadni nisu se ograničavala
samo na brodove, već su često napadali
i gradove pod mletačkom vlašću.

Rovinj i Pula bijahu napadnuti,
ali su se stanovnici
uspjeli odbraniti s malim gubicima.

U Cresu, gradu dobro utvrđenom,
bijahu odbijeni ispred luke,
ali su u toj borbi život izgubila
dva gradska suca i mnogi otočani.

Još je teža sudbina zadesila Osor,
koji je u to vrijeme bio od izuzetne važnosti
zbog kanala koji je skraćivao put
plovidbe do Venecije.
Bez obzira na snažne zidine,
uskoci su napali grad
i potpuno ga opljačkali više puta.

Kad je to odbrana omogućavala,
zahvaljivalo se Bogorodici
kao što je to slučaj s Labinom
kad su lokalni stanovnici
odbili 600 napadača.
Uskoci, razjareni ovim gubitkom
okrenuli su se prema manjem
i slabo branjenom Plominu.
Ubijali su, palili i pljačkali,
te umjesto mletačkog lava
podigoše habsburškog orla
na gradska vrata.

Minucijeva Historija
govori o misterioznom susretu
kod Sućurja na otoku Hvaru
između 12 uskočkih brodova
i nekolicine albanske milicije
u službi Venecije.
Krajnji gubici bili su:
8 mrtvih i 19 ranjenih na strani Albanaca,
dok je na drugoj strani bilo 60 mrtvih
uključujući i uskočkog kapetana
Nikolu Graljanovića.

Tri dana kasnije, brat Nikole Graljanovića
našao je načina da se osveti.
Sav opijen uspjehom kod Sućurja,
Cristoforo Veniero svojom je galijom plovio
u blizini Mandra na otoku Pagu.

Upozoreni od špijuna,
uskoci su napali galiju i oteli je.
Svi mornari i vojnici bijahu odmah ubijeni.
Nakon toga uputili su se prema Senju...

Poštedjeli su života samo Veniera,
uputili su se podno Velebita,
nešto podalje Senja
i tamo se iskrcali na kopno,
prisiliše i njega da siđe s broda,
odrubiše mu glavu
i raskomadano tijelo baciše u more,
a pošto su se spremili za večeru,
na stol položiše glavu nesretnika
gdje su je držali dok su večerali.

Sve su ovo vidjele žene
i galijoti koji su ostali na brodu,
od kojih neki potvrdiše da je Venier
s mnogo pobožnosti tražio milost
i ispovijest ali mu je to odbijeno.
Drugi govoraše da su mu pojeli srce,
treći pak da su umakali kruh u njegovu krv...

Nije samo taj okrutni čin
odveo Veneciju u rat s Austrijom,
ali je izvjesno da je ova priča
utjecala na mletačke odluke
kad se govori o njihovom ulasku u rat.

Uskočki rat zvao se također rat za Gradišku,
po imenu grada
oko kojeg su se vodile najžešće borbe,
a ovaj je rat trajao tri godine.

Veneto i Furlanija bili su poprište brojnih sukoba
između austrijskih trupa
osnaženih uskocima i onih mletačkih.

Ipak je Istra platila najveći danak.
Osim pojedinih gradova na obali
koji su mogli računati na fortifikacije
izgrađene pod mletačkom upravom,
sela i polja bili su izloženi stalnim napadima
i pljački s jedne i druge strane
sve dok nisu potpuno opustošena i napuštena.

Madridski mir 1617. označio je završetak rata
i Austrija prepušta uskoke njihovoj sudbini:
postali su opterećenje
i državni razlozi nalagali su
da se poduzmu krajnje mjere:

neki su ukrcani na španjolske lađe
nešto ih je ostalo u Istri
a još manje ih je ostalo u Senju
njihove fuste i bracere
spaljene su na obali mora
većina je otpremljena
na Žumberačko gorje
koje se tada naziva i uskočko gorje

Tko su bili uskoci?
Pirati ili branitelji kršćanstva?
Barbari ili kršćani?
Gusari van zakona ili zakonito oformljeni?
Protagonisti ili samo žrtve vanrednih okolnosti
kojima su upravljali drugi?

More i otoci ne daju nikakav odgovor,
samo tuguju za toliko prolite krvi
koju osluškujemo u glasu vjetra.